Čast nam je ugostiti domaćeg DJ-a, radijskog voditelja i hip-hop aktivista Filipa Ivelju, koji je karijeru izgradio kao Phat Phillie.
U ovom intervjuu dotaknuli smo se nekih njegovih projekata te zanimljivih poveznica naše regije i svijeta hip-hop kulture.
David: Bok, Phillie! Predstavi nam se za početak.
Filip: Ja sam Filip. Dolazim iz Zagreba, iz kvarta Peščenica. Rođen sam 1975., taman da ulovim hip-hop ‘84. Čuo sam ga na radiju i promijenio mi je život.
David: Ispričaj nam u kratkim crtama svoje početke u hip-hopu. Zanima me što te to privuklo kod hip-hopa. Je li to bio breakdance, je li to bila lirika, beatovi…?
Filip: Privukao me break, da. Liriku još nisam toliko poznavao, ali dopao mi se taj prizor u New Yorku: grafiti, Bronx, New York mjuza, ghetto blasters, B-Boys – dopao mi se taj bravado, taj šmek. Rekao bih da je bilo to buntovnički, muški, bili su na cesti, pilo se, gorjele su bačve, osjećao si moć, a opet je bilo sve jako kreativno. Dopao mi se beat, dopao mi se groove.
Moj je stariji bratić breakao, on mi je bio uzor. Kad sam ja njega vidio da breaka, uhvatio sam se za to i htio sam, na kraju krajeva, njega impresionirati. On je živio u gradiću u Srbiji, u Jagodini, tad se zvao Svetozarevo. Ja sam živio u Zagrebu, a, kad sam došao ljeta 1984. tamo, on je već breakao i crtao grafite. Vratio sam se u Zagreb i to me jako ponijelo i htio sam naći tu radiostanicu, nešto, i onda sam to tako zavolio. Jedna je od važnih godina 1991., kad sam na dva mjeseca otišao učiti engleski jezik u New York. To mi je bilo vrhunsko iskustvo. 1993. godine došao sam na Radio 1. Frx (Kristijan Frković) i ja započeli smo na Radiju 1 emisiju Blackout 17. studenog 1993. Nakon dvije – tri godine prebacili smo se na Radio 101.
David: Zanimljivi početci! Htio bih ti reći da je ono što je meni i, vjerujem, puno ljudi moje generacije bio prvi doticaj s hip-hopom i ono što me privuklo hip-hopu bila legendarna videoigra GTA: San Andreas. Naime, ljudi koji su birali glazbu za tu videoigru, pravi su genijalci: u njoj postoje brojne fiktivne radiostanice, a na stanicama Radio Los Santos (West Coast) i Playback FM (East Coast) nalaze se brojni hip-hop klasici. Fiktivnom voditelju (Forth Right MC) stanice Playback FM glas daje Chuck D iz grupe Public Enemy.
David: Reci nam nešto o prvim breakdance filmovima. Ako se ne varam, oni su isto buknuli u bivšoj Jugoslaviji.
Filip: Je, je, je. Imam plakate, sve originalne jugoslavenske plakate tih filmova. Filmovi koji su bili komercijalno popularni jesu Breaking 1, Breaking 2 i Beat Street, svi izdani 1984. godine. Breaking 1 i Breaking 2 prate L. A., West Coast scenu, a Beat Street prati New York. Dakle, bila je to jedna velika pomama u bivšoj Jugoslaviji kad su ti filmovi došli u naša kina. I ja sam uspio naći originalne plakate. Ti su se filmovi kod nas zvali Breakdance. Ne Breaking, nego Breakdance. Imam i ploče, PGP-RTB ih je objavio. Distributeri su bili Yugofilm, Avala Film, Jadran Film i Neretva Film.
Znaš, Juga je bila zanimljiva, jedina zemlja iz Istočnog bloka koja je izdavala američki hip-hop na domaćem vinilu. 1981. izdana je prva rap-ploča kod nas, i to u Srbiji, u Aleksandrovcu, u maloj diskografskoj kući Diskos. Izašli su Sugarhill Gang, Grandmaster Flash i The Sequence. A onda izlazi Sugarhill Gang na PGP-RTB. 1982., 1983. i 1984. izlaze ploče, onda Beastie Boys 1986., pa izlazi kod nas Raising Hell, treći album Run-DMC-ja, pa Back from Hell 1988., Houdini 1987., Jazzy Jeff & The Fresh Prince, Mantronix, Bomb the Bass i LL Cool J (I’m Bad).
David: Zanimljivo je da su neki od tih albuma koji su na dvjema pločama, nama došli tiskani na jednoj. Konkretno, radi se o PGP-RTB izdanju albuma He’s The DJ, I’m The Rapper dvojca Jazzy Jeff & The Fresh Prince. Nijedan hip-hop album prije njega nije bio izdan na dvije ploče. Čitateljice i čitatelji sigurno prepoznaju Fresh Princea (Will Smith) zbog serije Princ iz Bel Aira!
Filip: Tako je, taj album bio je izdan na duplom vinilu (A, B, C i D strane), a kod nas je objavljena samo A i B strana.
David: Ispričaj nam nevjerojatnu priču o poveznici čovjeka s prostora bivše Jugoslavije i osnivanja prve hip-hop izdavačke kuće.
Filip: Milton Malden – Mladen Mlađa Mladenović – bio je suosnivač prve izdavačke rap-kuće Sugar Hill Records. Bio je diplomat iz Rače (pored Kragujevca) koji je u New Yorku 1979. sa Sylvijom Robinson i Joeom Robinsonom pokrenuo prvu svjetsku hip-hop izdavačku kuću. Imali smo svog čovjeka u kući od prvog dana. To je jako bitno. Ova vremenska crta koju mi imamo do danas vuče se još od 1979. i nitko ti ne može reći da si ti gost u ovoj kulturi jer si imao svog čovjeka u izdavačkoj kući.
Pop Asanović bio je moj prvi susjed, a družio se s Mladenom. Donio mi je tiskani intervju iz časopisa iz 1981. U intervjuu Milton priča kako je bio i u partizanima i surađivao s Titom. Dolazi iz Jugoslavije, tako da imamo i dokaz za to. Upoznao sam i njegova nećaka; on mi je donio Sugar Hill jaknu.
Ja od jutra do mraka isključivo brinem samo za održavanje kulture hip-hopa. I to, znaš, ne brinem samo za domaći hip-hop; meni je cijeli svijet na dlanu. Brinem o toj poveznici naše regije s hip-hop kulturom.
Još jedan primjer te poveznice jesu Quincy Jones (R. I. P.) i Banja Luka. On je svirao u Zagrebu, Ljubljani, u Opatiji i u Konjicu. Ali 1961. na svoj je album stavio pjesmu i nazvao ju Banja Luka – Quincy Jones, najveći producent svih vremena! Inače, njegov sin QD3 producirao je i za Cubea i za 2Paca.
Imam jako puno zanimljivih tih nekih kulturnih projekata koji nisu okrenuti samo za moj boljitak, nego za boljitak naše kulturne scene i gradova naše regije. Ja surađujem i s Beogradom, i s Bosnom, i s Makedonijom, s Bugarskom. U hip-hopu nema granica. Svirao sam sa Shadowom, Atmosphereom, Dub FX-om, Rawland i ja svirali smo 23. lipnja 2024. godine u Sofiji.
David: Učenje engleskog jezika sigurno ti je bila jedna od najvažnijih stvari koje si mogao naučiti u životu jer je on neizostavan u tvojoj karijeri. Osim toga, u to doba nije bilo interneta, učiti jezik u to vrijeme bila je sasvim drugačija priča.
Filip: Znaš, u moje se vrijeme jezik učio u školi, nije bilo interneta ni puno drugih resursa ni načina za učenje. Već sam u osnovnoj školi imao jako dobru profesoricu engleskog Gordanu Mrak. Onda sam već naučio neke osnove. U stanu ispod mene stanovala je učiteljica engleskog jezika kod koje sam nekoliko puta tjedno imao satove, još dok sam imao oko pet godina. Roditelji su me tjerali da učim engleski i meni je to strašno išlo na živce jer sam se kao klinac htio igrati. Učiteljica mi je rekla da ću joj jednog dana biti zahvalan jer sam ga dobro naučio – i to mi je znanje poslije zaista pomoglo u poslu. Tako da je te 1991. Amerika bila baš super iskustvo. Inače, pohađao sam srednju školu Kultura, što je danas II. gimnazija u Križanićevoj, te sam svirao violinu.
Upisao sam se u školu u koju su išli samo muzičari, kulturnjaci i luđaci [smijeh]. Nakon prvog razreda srednje škole naša je profesorica engleskog, u suradnji s jednom agencijom iz Zagreba, za nas napravila program ljetne škole kojim idemo dva mjeseca na Long Island (New York) usavršavati engleski. Meni se to jako dopalo jer ja sam već sedam – osam godina bio slušao hip-hop i htio vidjeti New York. Mama je uspjela skupiti novac i odletio sam u 6. mjesecu 1991. Bilo mi je bomba u Americi i htio sam ostati. Čak sam našao obitelj koja me primila, tako da sam imao dom i školu te smo svi dobili dopuštenja roditelja da smijemo ostati. Taman se tad ovdje kuhao rat. Ni ne znam što, ali nešto se prelomilo u meni i vratio sam se doma. Ja sam tada zapravo bio otišao iz Jugoslavije, a vratio sam se u Hrvatsku, kao da sam bio otišao iz jedne zemlje, a nakon dva mjeseca vratio se u drugu. Tad je Sabor izglasao neovisnost.
Ostao sam tu sve do 1996., kad sam otišao u Englesku i otamo se pokušao vratiti u New York. Nisam mogao dobiti vizu, morao sam se vratiti u Zagreb i onda sam pomoću Radija 101 počeo putovati u Ameriku svake godine.
Ali, vidiš, da sam ostao u Americi 1991., vjerojatno ne bismo Frx i ja započeli Blackout 1993. i tko zna bi li se ova cijela hrvatska priča dogodila da sam krenuo u školu tamo. Možda bih zauvijek ostao u Americi. Često se pitam What if? Iako, već me 1991. jako zanimao hip-hop. Imam i fotografije kad sam se slikao s prijateljima u New Yorku. Već sam tad duboko bio u tome i kupovao ploče. Nisam još išao na koncerte jer sam imao tek 15 godina.
Imam fotku iz 1991,. gdje nosim traper-jaknu i ljubičastu De La Soul majicu u New Yorku. I tako, nakon lijepih uspomena iz djetinjstva došao je rat, a mi smo se preselili na Radio 101 i tamo živjeli. Na taj smo način izbjegli ludilo svakodnevice te se okrenuli glazbi i emitiranju svoje emisije koja je krenula 1993.
Napomena (David): Mislim da je jako važno napomenuti da su Public Enemy i Ice-T nastupali u Zagrebu za vrijeme trajanja rata. Na toj turneji trebao je prisustvovati i 2Pac. Chuck D iz grupe Public Enemy pričao je o tom iskustvu u emisiji Sway in the Morning (vremenska oznaka 22:36).
David: Jesi već za vrijeme boravka u Londonu stvarao tamo neke veze s ljudima i izvođačima? Navedi nam neke koncerte na kojima si tamo bio. Ako se ne varam, nedavno je OutKast objavio na društvenim mrežama fotke s koncerta iz Londona koje si ti slikao.
Filip: U Londonu sam upoznao svoje bitne prve kontakte: DJ 279, Cutmaster Swift s radiostanice Choice FM, DJ MK, u to doba mixtape DJ i prodavač ploča u jednom dućanu u Sohou, Roots Manuva, Afrika Bambaataa, sve izdavačke kuće… Prvi put gledao izvođače KRS-One, Fugees, Smoothe da Hustler, Trigger the Gambler, Jeru The Damaja, DJ Premier…
Da, ja sam slikao to. Slikao sam gdje god sam došao. OutKast je objavio moje fotke, to je bila promocija njihova albuma ATLiens za 200 – 300 ljudi. Gledao sam razne koncerte: Jay-Z, EPMD, Foxy Brown, Lost Boys, Helter Skelter… Gledao sam baš, baš puno koncerata, išao sam u klubove, izdavačke kuće, nagrabio sam dosta promoploča i vratio sam se u Zagreb dok cijelo to vrijeme Frx u Zagrebu i dalje vodi emisiju jednom tjedno, a ja se njemu telefonski javljam s najnovijim vijestima svakog utorka. I, tog se sjećam, nisam zvao s tetina telefona od doma jer je bilo dosta kasno, otprilike 1 iza ponoći, već bih se spustio do telefonske govornice ispred zgrade i odande zvao. Budući da je svaka telefonska govornica imala svoj broj, Frx bi me nazvao s radija iz Zagreba, a ti razgovori znali su biti po 30 – 40 minuta jer sam toliko toga htio reći.
David: Nije li to također bilo skupo? Pričamo o vremenu telefonskih govornica, a ne osobnih mobilnih uređaja.
Filip: Plaćala je to Stojedinica. Bilo je novca tada. Uglavnom, vratio sam se iz Londona, gdje sam napravio odlične veze, započeo Zulu Nation s Bambaatom, te smo otišli smo kod javnog bilježnika napraviti dokument koji i dalje imam s njegovim potpisom.
David: Preduhitrio si me s pitanjem. Puno sam slušao cijelu Native Tongues ekipu, pisao sam o tome i u prijašnjim brojevima St@ka. Najviše sam slušao ATCQ te sam uz pomoć njih pohvatao što to Zulu Nation zapravo jest i donedavno nisam uopće bio svjestan da je Hrvatska bila članica tog pokreta.
Filip: Bila je. Zulu Nation sada je u nekoj svojoj transformaciji. Transformirali su se nakon svih onih optužbi protiv Bambaate. I dalje funkcioniraju na vrlo niskoj razini. Zapravo, nisu se uspjeli uhvatiti ukoštac s vremenom, a ni s problematikom koja im se dogodila in-house. Godine 1996. vraćam se iz Engleske i 1997. Bizo i ja započinjemo svoju večer u Aquariusu. Bambaataa dolazi 1996. u Hrvatsku i svira u Aquariusu u veljači. Ta snimka bila je prva zapravo nakon izvođača Public Enemy i Ice-T u Domu sportova 1994. To nam je bio prvi veliki strani event, nama je to bilo „Wow, Bambaataa dolazi u Aquarius”, imam i to na VHS-u, i audio, i sve, to sam digitalizirao! HRT je snimao taj koncert s nekoliko kamera i ostavili su kasetu toga u Aquariusu, maznuo sam VHS tape i audiotape, tako da je sve to ostalo kod mene sačuvano i digitalizirano.
Uglavnom, u to doba kad je Zulu Nation bio jak, tamo 1996./97., 4 – 5 godina vodili smo taj naš ogranak u Hrvatskoj. Koristili smo se njihovim logotipom, bili u kontaktu s njima te je postojala korespondencija. Ja imam i dalje pisma koje su mi stizala iz Zulu Nation HQ-a. Bili smo dio tog hip-hop svijeta u doba kad je to bilo vruće i bitno.
David: Reci nam nešto više o svojoj prateti, ona je bila poznata i zanimljiva ličnost, zar ne?
Filip: Moja teta Tanja Ivelja, odnosno Tania Velia, bila je glumica u Hollywoodu i pjevačica te je izdala ploče za Jugoton te u Španjolskoj. Glumila je u nekoliko hollywoodskih filmova, poput Fiend of Dope Island i Queen of Outer Space, družila se sa Gregoryjem Peckom, Anthonyjem Quinnom, a postoji priča i s Frankom Sinatrom… Bila je zgodna zvijezda i svi su joj se upucavali, a ona je iskoristila svoj izgled i mozak te napravila vrlo solidnu karijeru u Americi. Zatim se vratila u Španjolsku, gdje je postala televizijska voditeljica, nakon čega je završila u Londonu. Ja zapravo nisam poznavao svoju pratetu. Međutim, ona se počela vraćati u Zagreb i javila se mojoj mami. Otišao sam ju posjetiti na sedam dana, a na kraju sam tamo ostao šest mjeseci i vratio se doma za Božić 1996.
David: Budući da je tvoj otac član Zagrebačkih solista, sigurno si i od njega pokupio osjećaj za glazbu i ljubav prema njoj.
Filip: Da, moj tata član je Zagrebačkih solista. Bio je profesor na glazbenoj akademiji, a trenutno je u mirovini. Ja sam dugo svirao violinu, do 1996. godine, uz hip-hop.
David: Iskustva iz Londona imala su velik utjecaj na tvoju karijeru, zar ne?
Filip: Da, definitivno. Iskustva iz New Yorka 1991. ne toliko jer sam bio klinac i običan turist. Ono, uđeš u dućan s pločama, vidiš ekipu na cesti kako repa, breaka, malo slikaš i slično, ali nisam imao dovoljno godina da uđem u klub niti sam bio na radiju pa nisam imao neke aspiracije da upoznam ljude na sceni. Bilo mi je samo bitno da slušam malo njihove emisije na radiju.
David: Jesi ulovio Stretch Armstrong & Bobbito Show?
Filip: Nisam, sjećam se da sam ulovio Red Alerta, i to iz Long Islanda. Bio sam baš na nekom kućnom tulumu u Americi. Znam da su vikendom obično bile rap-emisije. To su bili ti mic shows u kojima su bili Chill Out, Red Alert, Marley Marl i Mr. Magic… Dakle, i u to su doba bili poznati Pete Rock, Marley Marl (In Control) i drugi. Bilo je različitih emisija koje sam slušao. I, da, najbitnija stvar koja mi se dogodila u Americi 1991. jest ta da sam u shopping mallu Smith Haven Mall upoznao PMD-a iz EPMD-a. On je bio iz tog kvarta i, jednom kad su on i K-Solo išli kupovati tenisice, bio sam u istom dućanu pa sam im se javio.
David: Čekaj, hoćeš reći da si sasvim slučajno upoznao PMD-a iz EPMD-a?
Filip: Da, sasvim slučajno. Nažalost, nisam slikao. Jednom se dogodila slična situacija. Često smo, kao djeca u stranoj državi, nakon održanih satova engleskog jezika, imali organizirane posjete nekom fakultetu, posjete muzejima i bolnici da vidimo što se događa na Long Islandu. Imali smo puno vremena za druženje i istraživanje. Onda sam, kako sam u početku bio kod jedne obitelji portorikansko-američkog porijekla u gradiću Coram na Long Islandu, jednog dana morao otići od njih i naći novu obitelj koja bi me primila u svoj dom. Našao sam crnogorsku obitelj Vukčević, koja me primila na jedan mjesec jer se cijela grupa naših studenata vratila u Zagreb, a nas 7 – 8 kojima su roditelji dopustili da ostanemo, ostali smo gore. Sami smo se s 15 godina snašli i pronašli nove obitelji. Ja sam jedan mjesec bio kod Radomira Vukčevića, koji je bio inženjer u nekom poduzeću na Long Islandu. Dugo sam imao njegovu posjetnicu, ali više nemam. Živio sam u gradiću Hauppaugeu i tamo sam sa školom posjetio Stony Brook University. Ispred zgrade sveučilišta vidio sam četvoricu Afroamerikanca. Stajali su, kao u filmu, ispred jednog džipa i glasno puštali hip-hop. Ja, ni 5 ni 6, odem do njih i predstavim se kao klinac iz Jugoslavije koji sluša hip-hop i oni mi kažu da su oni DJ-evi na toj radiostanici – WUSB – i pozovu me da dođem u goste.
Međutim, kako je sve to bilo daleko, a Long Island nema pretjerano dobar javni gradski prijevoz, nisam otišao. Samo sam ih slušao i snimio desetak emisija na svoj Walkman. Digitalizirao sam neke od tih kaseta i mislim da sam čak neke stavio na svoj SoundCloud. To je bio jako lijep period mog života. Zapravo, imam soundtrack svakog perioda i tako znam gdje sam bio, koga sam vidio i koga sam slušao.
Onda smo krenuli raditi emisiju. Naša je emisija krenula 1993. i imali smo neke pokušaje malih eventova, ali ništa se to nije uhvatilo. No, kad je Radio 1 napravio klub na vrhu zgrade, to je tako buknulo u gradu da se naša rap-večer bila odmah rasprodala. Tamo smo jednom mjesečno organizirali neke partije da bi se onda 1995. preselili u Aquarius i krenuli raditi acid jazz večeri ponedjeljkom. Ja sam tada bio mladi DJ koji se tek učio, a Frx me podučavao.
David: Na te partije dolazili su Elemental, Tram 11 i ostala ekipa kao slušatelji i štovatelji hip-hopa?
Filip: Godine 1995., da, da, da dolazili su. Target je bio član grupe Young Lordz, pa Tram 11 još nije postojao. Elemental još nije postojao, Wumah je još repao u grupi DIFFO, dolazio je Reel Phast iz grupe ReelPsychodeliX, bilo je nekoliko demo-grupica i nije se još bila formirala scena. Mi smo napravili svoje prvo freestyle natjecanje tu večer i postoji čak negdje snimka na radiju, možda ju imam. Negdje je to snimljeno i netko to posjeduje, možda čak imam na minidisku snimku tog freestylea, prvi naš iz Radija 1. Target je pobijedio i dobio je snimanje demo-materijala kod nas u studiju i tako smo mi okupili domaće repere.
David: Reci nam nešto više o tim snimkama i kasetama koje posjeduješ.
Filip: To ću objaviti, apsolutno sve te stvari. Digitalizirao sam preko 70 VHS kaseta od 1988. godine sve do 2006./07., dok je još VHS bio u optjecaju. Imam prve snimke naših repera u studiju na Hrvatskoj televiziji, imam prve snimke E.T.-ja, prve snimke kako Fresh J scratcha, izvođače MC Buffalo iz Rijeke, DJ Pimp iz Rijeke, prve snimke Ugly Leadersa, snimku iz 90-ih kako Baby Dooks u Kulušiću radi beatbox za E.T. Bio sam na koncertu, on izlazi iz publike, a Hrvatska televizija to snima i onda su to naknadno emitirali, a ja sam sjedio ispred i sve lovio.
Tada smo imali strane kanale, imali smo MTV, MCM, njemački Tele 5, pa smo lovili strane emisije. Imam nikada objavljenu snimku Ice-T-ja iz Hamburga iz jednog kluba gdje izvodi Squeeze the Trigger, Grand Larceny, nitko ne posjeduje tu snimku. Imam snimke emisije s Tele 5, imam Yo! prije nego što je postao Yo! MTV Raps. Yo! je vodila Sophie Bramly u Londonu, voditeljica iz Pariza na engleskom MTV-u. Emisija je jednu godinu prije Yo! MTV Raps u Americi. Imam njene emisije, od kojih skoro nijedna nije na YouTubeu. Imam sva pojavljivanja Blackout Projecta, Tram 11 na Hrvatskoj televiziji, sve Porine na kojima smo bili. Gledam te stvari i ne vjerujem.
Lagano sam već nešto stavljao na svoj Instagram, recimo, svjedočio sam Kool & The Gangu 1991. u Zagrebu, nastupu Stetsasonica Nelson Mandela: An International Tribute for a Free South Africa u Londonu na Wembleyju za 70 000 ljudi, prenosila je Radiotelevizija Zagreb i Aleksandar Kostadinov – stavljat ću te snimke kako dolaze godišnjice, a pripremam i nekoliko dokumentaraca, gdje ćemo tu arhivu iskoristiti za realizaciju samog dokumentarca. Svi možemo sada, 2025., reći što je bilo, ali treba to prikazati, imati snimku iz tog vremena, a ja sam puno toga sačuvao. Sačuvao sam i puno kaseta Balinovih emisija iz 80-ih godina, i to sam stavio na SoundCloud, zasad ima 14 ili 15 emisija, a imam još 20 – 30.
David: Radi se o Electro Funk Premijeri Slavina Balena. Slušao sam na tvom SoundCloudu digitalizirane snimke te emisije. Slavin Balen zapravo je godfather domaćeg hip-hopa.
Filip: Slušao si? Da, to je zlato za nekoga tko istinski voli kulturu hip-hopa. Svakako preporučujem ljudima da poslušaju to kako je Slavin Balen od 1984. godine do 2000. i neke vodio svoju emisiju. On je jako bitan za našu prvu generaciju. No, najbitnije godine bile su one od 1984. do 1993., kad smo mi došli, a onda je lagano Slavin otišao i u neke druge vode. Slavin je naš prvi radijski voditelj i DJ Radija 101, tadašnjeg Omladinskog radija 101. Stojedinica je bila toliko moćna u to doba kao medij da su 1993. godine otvorili drugu radiostanicu – Radio 1 – da bude samo mjuza, orijentirano na DJ kulturu, evente; jako lijepo i dobro vrijeme iako se ratovalo u to doba ovdje, ali mi smo svi jednostavno samo živjeli tu mjuzu i to nas je spasilo.
David: Na kojim projektima trenutno radiš?
Filip: S nekoliko kolega glazbenih urednika uređujem BlackoutHipHop.com website. Tu su Vlada iz Valjeva, Radostin iz Sofije, Irvin iz Zagreba i najnovija akvizicija Tim Matić iz Zagreba. To su četvorica urednika koji objavljuju najnovije vijesti iz svijeta hip-hopa, a naša web-stranica završila je već nekoliko puta na listama top 100 hip-hop blogova na svijetu.
Radio sam i festival Fresh Island 10 godina… U puno sam projekata sudjelovao i, kad se neke stvari prirodno ugase, onda gledaš na to kao it was meant to be. Evo, sada, od 2022., nakon Fresh Islanda, nakon korone, skroz sam se bacio u neke svoje individualne projekte. To su i dalje Blackout Hip-Hop website, to su 90’s Tapes, projekt koji radim za berlinsku etiketu gdje tražimo i ponovno izdajemo manje tražene albume iz 90-ih godina 20. stoljeća, klasike, ali ne Nas, Jay-Z, Wu-Tang, već nešto poput Re-Live, Madskills, Al’ Tariq, za prave fanove. Izdajemo limitirano na ploči, CD-u i kaseti, i to od 300, 500 do 700 kopija. Za njih sam sigurno napravio već 30 projekata te sam A&R. Takvi projekti stalno dolaze, klasici stalno izlaze i jako mi je draga ta suradnja jer sam uspio na tim klasičnim albumima sada dobiti i svoje ime koje piše na njima – Phat Phillie kao A&R. Javljao sam se i nekim prijateljima, donio sam im novac i ponovno izdao njihove ploče u Americi; OC, Madskills, Al’ Tariq i dosta drugih. Neke sam tek upoznao – tako da radim puno zanimljivih stvari.
Međutim, nemaju svi istu ljubav prema hip-hopu, znaš. Nekome to ispari, meni ne. Evo, prošle nam je godine došao i Ice-T 16. lipnja na Šalatu i proslavili smo točno 30 godina prvog njegova dolaska u Zagreb 1994. Našao sam i fotografa Davora Kalaicu, koji je radio za Večernji List u to doba, i pitao sam ga može li naći fotke s tog koncerta. Našao je dva ili tri negativa koje nije dao Večernjem listu, uokvirili smo fotku iz Doma sportova i poklonili ju Ice-T-ju u Zagrebu.
Meni žena kaže: „Čovječe, tebi mozak radi non-stop.” Ja se svaki dan budim s novim idejama i onda ih zabilježim i pokušam ih realizirati. Istovremeno sam muž, u sretnom braku i otac dvoje djece, Malena i Toma, 13 i 11 godina. Svaki dan kuham za njih, idem na plac, nabavljam hranu, gledam online kuhare i pokušavam kreirati neka jela. Nikad ne kuham strogo po receptima, već iz osjećaja. Volim pomagati ljudima. Uglavnom, mogu ti reći da ne spavam. Šetam i vježbam malo da duže živim. Ja sam izuzetno sretan kako se stvari razvijaju, ali to je zato što ih ja nisam puštao. Da sam pustio stvari, ne bi bilo ništa od toga. Bitno je njegovati hip-hop kao kulturu.
Završili smo i She Raps, EU projekt koji smo prijavili prije dvije godine i osvojili smo ga. To je projekt za edukaciju, motivaciju i upliftment ženskih MC-jeva u Belgiji, Francuskoj, Portugalu i na Balkanu. Moja udruga Blackout Hip-Hop bila je zadužena za vođenje tog projekta i imali smo prijave za djevojke od 21. svibnja do 12. lipnja 2024. godine. Početkom srpnja imali smo 12 dana raznih radionica u United Pop akademiji u Radničkoj u Zagrebu. Doveli smo osam najboljih djevojaka s Balkana, imali smo i žiri koji je izabrao dvije najbolje koje će ići u Europu. Snimit će i zajedničku pjesmu u Zagrebu s jednim od naših producenata, tako da je vrlo zanimljiv taj She Raps projekt.
Napomena (David): Čestitamo pobjednicama Eli Džejn i Sahareyi!
David: Čini mi se da mnogi ljudi možda nisu svjesni koliko je sjajnih reperica obilježilo zlatno doba hip-hopa. Umjetnice poput Queen Latifah, Lauryn Hill, Roxanne Shanté, Lady of Rage, Salt-N-Pepa i Bahamadije, koja je nedavno nastupala i u Čakovcu, dale su ogroman doprinos kulturi. Od novijih reperica tu su i Sa-Roc, Rapsody, ma previše ih je za nabrajanje, a ne želim nikoga izostaviti.
Filip: Tako je, da, ali samo 3 % ženskih MC-ja zastupljeno je na top-listama, to je nevjerojatno. Cilj projekta bio je osnažiti status ženskih MC-ja na našem području i pronaći dvije vrhunske da ih šaljemo dalje na usavršavanje. Mislim da je projekt baš dobrodošao, pogotovo u našoj zajednici koja je i dalje dosta tradicionalno orijentirana. Glavna ideja bila je da damo šansu nekome tko to zaslužuje. Tone Tuoro drag mi je suradnik, on je bio jedan od članova žirija.
Osim tih projekata, napravio sam i kompilaciju Zagreb Rap Demo, zagrebački rap od 1985. do 1992. Za Dallas izdajem početkom ove godine jer je prvi rap-demo koji sam našao iz 1985. godine, pa ćemo tim povodom, 40 godina kasnije, izdati nikada objavljene rap-materijale iz Zagreba od 1985. do 1992., gdje je jedna od stvari Master Keops iz 1987. Prva se stvar iz 1987. u Hrvatskoj zove Number One i naći će se na mojoj kompilaciji koja će izaći na kaseti, na vinilu, na Spotifyu i na digitalnim platformama.
Tako da ne znam što bih ti rekao. Mislim da imam više planova od Plenkovića [smijeh]. I sve je vezano uz hip-hop. Imam stvarno različite projekte i moram dnevno izdvojiti sat – dva za svaki. Evo, upravo radim prezentaciju, dogovorio sam se s Mađarskim kulturnim centrom da od veljače do ožujka 2025. godine napravimo izložbu Memory Lane – 40 godina hip-hopa u Zagrebu. Zagreb je proslavio prošle godine 40 godina otkad je Slavin Balen u eteru; 31. srpnja 1984. obilježavamo kao dan kad je Zagreb dobio svoju prvu rap-emisiju na radiju. Na mađarskom Institutu Liszt (Europski trg, Zagreb) napravit ćemo izložbu moje memorabilije na prvom katu, na drugi kat dovest ćemo koautore i kolekcionare DJ-a GYöReMiXa i Krisztiana Kindlera jer poveznica mora biti s Mađarskom, a velika mi je želja iz New Yorka dovesti Stretcha Armstronga, odnosno Adriana Bartosa jer on ima mađarske korijene.
David: Bilo bi odlično da on dođe! Povezan si sa Stretchom?
Filip: S Bobbitom sam bolje povezan, a Stretcha sam gledao u Londonu 1996., a vidio sam ga i više puta u Americi; bili smo na istim tulumima, a i prijatelj je mojih dobrih prijatelja. Stretch Armstrong zapravo se zove Adrian Bartos i roditelji su mu Mađari iako je rođen u New Yorku. Želja mi je dovesti ga u Mađarski kulturni centar kao mađarskog ekspata kako bi mu Mađarska dala priznanje za promociju hip-hop kulture.
David: Što se tiče tvojih DJ nastupa, bio sam na nekoliko tvojih DJ setova u Pločniku. Rest in peace Pločnik, to je bilo stvarno jedno od boljih mjesta za izlazak u Zagrebu, slušanje dobre mjuze, upoznavanje novih ljudi, kupnju koje ploče na katu u dućanu ploča PDV.
Filip: Tražio sam Pločnik vibes negdje, međutim, evo, pronašao sam Jiggy. On je kao Pločnik na steroidima, ima taj podrumski moment, ali i dalje je malo moderniji, sređeniji, tako da se možeš srediti i doći na partije, ali možeš doći i u kapuljači, kako želiš. Uspjeli smo spojiti ta dva svijeta kao nekad u Aquariusu. S DVA OSAM i s gornjim Pločnikom isto surađujemo jako dobro jer smo koncert Slum Villagea odradili tamo, stvarno je bio super vibe i drago mi je da smo prebacili iz Vintagea u neki intimniji ambijent. A ono što nisam mogao s nekoliko nekih evenata prije godinu – dvije, probao sam odraditi u DVA OSAM, ali ti rap-eventi nisu baš prošli. Sad mi se čini da smo ekipi približili DVA OSAM i da se škvadri sviđa, i zahvaljujući tome, odradili smo 19. lipnja 2024. Mastu Acea i Marca Pola te tom prilikom ispromovirali Preach the Rič festival u Šibeniku.
David: Da, Preach the Rič, to je isto jedan od novijih hip-hop projekata u regiji. Reci nam nešto o njemu.
Filip: Preach the Rič projekt je koji su 2023. započeli Vedran Meniga iz Pozitivnog ritma, vlasnik Pločnika, DVA OSAM i dućana s pločama PDV, i grupa Hram, koja je zaživjela u Šibeniku. To je bilo sve lokalnog karaktera: Smoke, Frenkie, Kontra, Odie, TDK ekipa, ja… Uglavnom, hrvatska ekipa, osim Smokea i Frenkieja, da bismo 2024. godine digli stepenicu. Ponudio sam ekipi Arrested Development, mislim da je to možda dobra grupa za Šibenik jer nije striktno hip-hop, oni su više kao Afro, grupa koja je devedesetih imala nekoliko globalnih hitova: Tennessee, People Everyday, Mr. Wendal; i osvojili su i nekoliko Grammyja. Također su nam došli Valid i DJ Head iz Detroita. Valid je MC našeg porijekla, poveznica s našom regijom, Mihajlo Perić – on je jako aktivan na sceni Detroita, baš u undergroundu, ima i veliko poštovanja od tamošnje afroameričke zajednice, a njegov je suradnik DJ Head, jedan od prvih Eminemovih suradnika. Nedavno je Valid završio i na videu za Detroit Tigers, to je njihov bejzbolski tim. Promovirali su nove dresove u tom promotivnom videu: Valid i njegov partner Stretch Money repaju, a na kraju videa pojavi se Eminem. Zanimljive se stvari događaju u tom našem svijetu underground, kako bih rekao, boom bap, klasičnog hip-hopa.
David: Koji su neki od najdragocjenijih primjera memorabilije koje posjeduješ? Jedan od njih mora biti komad papira na kojemu imaš zapisan telefonski broj Big L-a.
Filip: Da, da, da, to puno vrijedi. Imam i C-N-N-ovu (Capone-N-Noreaga) The War Report majicu. Imam M.O.P. pulover, Naughty by Nature kožnu jaknu koju su mi poklonili na pozornici, dosta plakata zanimljivih koncerata koje sam odradio, fotografije Big L-a, fotografije OutKasta, fotografije Ice T-ja i originalne master DAT-ove grupe A Tribe Called Quest. Imam jako, jako puno toga i sve ćemo te najbolje primjerke izložiti u Mađarskom kulturnom centru, ali imat ćemo i neke TV stanice i audiostanice, gdje ćemo moći slušati Slavina Balena i vidjeti neke snimke starih, arhivskih materijala, i stranih i zagrebačkih.
Skupio sam puno arhive i materijala za izložbu, puno VHS kaseta, audio i vizualno, puno plakata, naljepnica i majica koje nisu bile u komercijalnoj prodaji, već su bile samo promotivni materijal. Imam različite predmete, primjerice čašu za pivo Obie Tricea – album se zvao Cheers. Imam šibice Lloyda Banksa jer se single zvao On Fire, bočicu za bebu Jaheim, upaljač 50 Cent, lopticu Mary J. Blige albuma No More Drama; sačuvao sam masu tih stvari.
Pretpostavljam da ću privatno otvoriti i neku vrstu hip-hop muzeja u Zagrebu kad dođe pravo vrijeme za to. Vidim da bih to mogao realizirati u nekom svom aranžmanu, a dotad ću svoju kolekciju pokušati izložbama pokazati svijetu.
David: Zanimljivo je da imaš i neke službene playliste za Tidal.
Filip: Ja sam curator za Tidal. Imam dvije službene playliste na Tidalu: jedna je West Coast Deep Cuts, ozbiljne West Coast stvari, i za 50 godina hip-hopa 50 East Coast iz 90-ih godina 20. stoljeća. Pripremam i playlistu She Raps koja će uključivati pjesme samo ženskih MC-jeva da to malo povežem s istoimenim projektom. Imam i internu 90s R&B playlistu.
David: Što možeš poručiti našim studentima?
Filip: Vjeruj mi, druženje je sve jer ćete i vi doći u godine kada budete znali da ćete, ako ne živite s njima, svoje roditelje vidjeti samo još nekoliko puta, da ćete svoje prijatelje koji žive daleko od vas vidjeti još samo nekoliko puta. I onda treba inzistirati na tome da se što više viđamo i družimo.
Osim toga, znaš, želim svakome da otkrije svoju strast. Ali na taj jedan dubinski, čist, neiskvaren način. Radiš ono što te istinski vuče i prema čemu osjećaš strast i ne gledaš svoju dobit u tome, nego gledaš kako da unaprijediš kulturu, koja će se onda pobrinuti za tebe. Znaš, pobrini se za mjuzu da bi se mjuza onda pobrinula za tebe.
David: Još jednom velika hvala Phillieju na gostovanju. Svim zainteresiranim čitateljicama i čitateljima svakako preporučam da ga zaprate na društvenim mrežama, poslušaju emisije koje je digitalizirao i postavio na SoundCloud te da bace oko na Blackout Hip-Hop blog.
Pozivam čitateljice i čitatelje da posjete izložbu Memory Lane – 40 godina hip-hopa, koja će se održati od 25. veljače do 21. ožujka 2025. godine na Institutu Liszt, te pogledaju Philliejevu zavidnu memorabiliju povodom 40 godina hip-hopa! Ulaz je besplatan!
